Samopouzdan čovjek vjeruje da je sposoban razmišljati, učiti, donositi odluke i rješavati probleme koji se pojave na njegovom životnom putu. On također vjeruje kako ima pravo biti sretan i kako zaslužuje postignuće, uspjeh, prijateljstvo i ljubav. I obično, sve to i postiže. Svaki roditelj bi želio da njegovo dijete postane takav čovjek. No, koja je tu uloga roditelja i kako roditelji mogu utjecati na razvoj samopouzdanja kod djeteta?
Upravo zadatak roditelja je odgojiti odgovornu, zrelu, emocionalno stabilnu ličnost, a da bi se dijete razvilo u takvu osobu potrebno je da razvije dobru sliku o sebi i samopouzdanje, da prihvati sebe. To može jedino uz bezuvjetnu ljubav, podršku i prihvaćanje od strane roditelja. Djeca koja nemaju takvu podršku, ne znaju se nositi niti s kritikama izvan obitelji, teško podnose neuspjeh i teže ostvaruju svoje potencijale. Naime, roditelji imaju snažan utjecaj, kako na djetetovu sliku o sebi, tako i na njegovu sliku svijeta oko sebe te na njegove aspiracije i samo-ostvarenje. Oni roditelji koji pozitivno i zdravo motiviraju svoje dijete pomažu djetetu da postane fleksibilna, kompetentna, odgovorna i samopouzdana odrasla osoba. Oni potkrepljuju djetetove uspjehe, pomažu mu da se uspješno nosi i s neuspjesima, motiviraju ga bez postavljanja pretjeranih zahtjeva i bez pretjeranog kritiziranja.
Većina nas kada dijete učini nešto dobro (pospremi igračke, sjeti se samo oprati zube, makne svoj tanjur sa stola, složi krevet ili vas jednostavno posluša) to podrazumijeva ''zdravo za gotovo'', pa to je normalno zar ne?! Zaboravimo to primijetiti i pohvaliti, dati djetetu pažnju i povratnu informaciju o učinjenom prihvatljivom i poželjnom ponašanju. S druge strane, kada dijete bez obzira na svoju dob učini nešto što ne smije, spremno ga upozoravamo, vičemo na njega, čak i kaznimo. Spremniji smo reagirati na loša ponašanja umjesto na dobra, a djeca su spremna svašta učiniti za malo pažnje, i eto nas u začaranom krugu.
Svako dijete želi udovoljiti svojim roditeljima. Prije će učiniti nešto za što ga je roditelj pohvalio, nego što neće učiniti nešto za što ga je roditelj kaznio. Stoga obraćajte pažnju na pozitivna ponašanja, pohvalite djetetov uspjeh, trud, napredak i dijete kao osobu. Poželjni su komentari poput volim te, ti si sjajno dijete, super si, čestitam, samo naprijed ti to možeš, itd.
Poruke koje sadrže omalovažavanje i vrijeđanje kod djeteta razvijaju osjećaj srama i manje vrijednosti, ostaju u srcima djece te dovode do niskog samopoštovanja, nesigurnosti, loše slike o sebi, ne samo tijekom djetinjstva nego i u odrasloj dobi.
Mnogo stvari koje normalna djeca čine mogu kod roditelja rezultirati stresom i izazvati ljutnju, kao na primjer odbijanje jela, plakanje, prolijevanje, mokrenje, poteškoće sa spavanjem, nered, buka, negativizam, neposluh. To su problemi koji se javljaju i s vremenom nestanu kod sve djece. Pri tome je najbolje ostati miran, a ne reagirati ljutnjom, jer ćete tako lakše prebroditi određeno razdoblje.
Važno je da roditelji usmjere djecu na ono za što imaju sklonosti i sposobnosti, za što su razvojno zrela i sposobna, a ne na ono što je roditeljsko očekivanje ili je iznad dječjih mogućnosti. Prije svega, iskažite poštovanje i interes za ono što dijete radi čak i kad mislite da je to nevažno. Osjetljiv roditelj će motivirati i poticati dijete da se razvija postepeno, a neće ga tjerati da bude savršeno.
Ima i roditelja koji pokušavaju sve raditi umjesto djeteta te nam se mogu činiti brižnim roditeljima, ali zapravo takvim ponašanjem šalju djetetu poruku gotovo jednaku kao vrijeđanjem i ponižavanjem, da je ono bezvrijedno i loše i nesposobno zauzeti se za sebe. Da bismo djetetu pomogli u izgradnji samopouzdanja, trebamo ga učiti i samostalnosti jer tek kada dijete samo uspije nešto učiniti osjećat će se vrijedno i uspješno, a zbog povjerenja odnosno vjere koju mu roditelj pokaže pustivši ga da bude samostalno, osjećat će se voljeno i prihvaćeno, bez obzira na postignut uspjeh.
Većina roditelja kaže kako bi voljeli da im se djeca povjeravaju i razgovaraju s njima kad su uznemirena ili imaju problem, no često kvaliteta reakcije roditelja ovisi o tome kako se osjećaju u trenutku kada im se dijete obrati. Djeca stoga često ne dobiju podršku koju trebaju kada su roditelji rastreseni, umorni, zaposleni ili pod stresom, a što je u današnje vrijeme i uz ritam života postalo gotovo uobičajeno stanje svih nas, te se djeca susreću s nestrpljivošću, razočarenjem, nervozom, ljutnjom. Ponekad, i odgovori s najboljom namjerom mogu biti u žurbi s ciljem da se nađe brzo rješenje umjesto da se posluša kako se dijete osjeća. Tako roditelji djeluju na izražavanje odnosno potiskivanje osjećaja kod djece. Ako djeci nije dozvoljeno da izraze slobodno svoje osjećaje, djeca često ostaju zarobljena u svom strahu, tuzi, bijesu, povrijeđenosti i nemaju načina da se oslobode viška energije stvorene tim emocijama. Takva djeca mogu razviti lošu sliku o sebi i nisko samopoštovanje te u nekim slučajevima razvojne smetnje i emocionalne poremećaje.
Kako roditelji mogu pomoći djeci da se osjećaju voljeno, sigurno i vrijedno?
- odvojiti svakodnevno vrijeme koje će provesti s djetetom, usredotočeni samo na njega
- pohvaliti djetetove uspjehe i talente, pronaći u čemu je dobro i pokazati zanimanje i pažnju
- naučiti kako se nositi s neuspjehom, nitko ne može sve učiniti svaki put dobro te djeca moraju naučiti da su i neuspjesi nešto što ponekad treba očekivati odnosno neuspjesi mogu biti izazovi koji će pomoći djetetu da iz sebe izvuče najbolje
- pomoći djetetu da samo razmisli i riješi svoje probleme te mu biti na raspolaganju za razgovor o njegovim brigama i osjećajima
- poštivati djetetove osjećaje i razmišljanja, djeca zaslužuju poštovanje i uvažavanje isto kao i odrasli
- pažljivo birati riječi, prekinuti loše navike vrijeđanja djece
- usmjeriti se na da i uradi, umjesto na ne i nemoj
- nuditi djetetu izbor samo onda kad je roditelj spreman prihvatiti odluku
- mijenjati okolinu umjesto dječjeg ponašanja (ponekad očekujemo djetetovo zrelije ponašanje nego što ono u toj situaciji može)
- raditi s djetetom umjesto protiv njega
- dati djetetu sigurne granice koje može razumjeti (pretjerano inzistiranje na poštivanju uspostavljenih granica mogu odvesti u nesigurnost djeteta-potpuno suprotno od onog što ste željeli postići)
- prepoznavati osjećaje
- održavati autoritet mirno i konzistentno (biti dosljedni)
- budite dobar primjer (važnost roditeljskog modela je neprocjenjiva)
- gledati cijelu sliku (dječje ponašanje obično je povezano s događajima u cijeloj obitelji)
Osobine djeteta visokog samopoštovanja
- zna donositi odluke
- sigurno je u svoje sposobnosti
- kreativno je
- zadovoljno je svojim radom
- očekuje uspjeh
- uspješno surađuje s vršnjacima i odraslima
- veselo je i puno energije koju često prenosi i na drugu djecu
- lako sklapa prijateljstva
- uspješno se zabavlja samo i u društvu s drugom djecom
Kako djeca sama utječu na svoje samopouzdanje
Uglavnom ono ovisi o djetetovom osjećaju prihvaćenosti i voljenosti te odnosu okoline spram djeteta odnosno interakciji s okolinom, posebice važnim pojedincima. Kako sliku o sebi stvaramo od samih početaka, najveću ulogu naravno imaju roditelji. No odrastanjem, značajnu ulogu u životu djeteta dobivaju vršnjaci i odgojitelji te i o interakciji s njima ovisi kakvo će mišljenje dijete o sebi razviti.
Ono što djeca mogu učiniti da bi se u odnosima s drugima osjećala sigurnije i da bi bila prihvaćena od strane drugih, bili to vršnjaci ili odrasli, mogu naučiti primjerene i poželjne načine ponašanja i komunikacije odnosno socijalne vještine koje će im pomoći u međusobnim interakcijama.
Problemi u vršnjačkim odnosima najčešće potječu iz negativnih socijalnih ponašanja kao što su prekidanje, zapovijedanje, siromašan kontakt očima, sklonost tučnjavi te poteškoće u mirnom rješavanju svakodnevnih konflikata s vršnjacima. Navedena ponašanja ukazuju na nedostatak socijalnih vještina.
Socijalne vještine se uče od samog rođenja čime se opet vraćamo ulozi roditelja. Važno je ponovo naglasiti da su odnos roditelj-dijete u ranom djetinjstvu i interakcija među članovima obitelji od iznimne važnosti za razvoj socijalnih vještina kod djeteta. Roditeljska odgovornost i skrb se smatraju najbitnijim faktorima u razvoju socijalnih vještina djeteta.
Kako pridonijeti razvoju socijalnih vještina kod djece:
- pružiti priliku djetetu da se igra s drugom djecom
- njegovati kod djeteta primjerene socijalne interakcije
- razgovarati s djetetom o socijalnim odnosima i vrijednostima
- naučiti dijete kako stvarati i održavati prijateljstvo
- učiti dijete rješavanju problema
- pustiti dijete, posebice starije, da povremeno i samo riješi problem
- naučiti dijete načine nošenja s frustracijama
- naučiti dijete prihvaćanju posljedica svog ponašanja
Što djeca trebaju znati:
- pristupiti drugima na socijalno prihvatljiv način
- primjereno se ponašati
- znati dijeliti s drugima
- znati slušati druge
- koristiti prihvatljive načine za rješavanje sukoba
